webPortal STIJENA

PRVOMAJSKA BAJKA: Kako djeci da objasnim da je radnička zemlja ona gdje je radnik gospodin, a ne fukara? I gdje nisu isto pošten i budala?!

Prvi maj je u vezi s jagnjetinom, a ne s radnicima.

Ne razumiju tu priču o radničkim pravima. Kakva ti prava trebaju kad dobijaš pedeset maraka dnevno? To je 250 sličica fudbalera. Da su ti radnici u Čikagu imali World Fifa Kup, ne bi završili na vješalima. Ispunjavali bi album, a ne snove

Priča razrednik kolegi u tramvaju:

To sam ja na svoju ruku. Ne idu četiri dana u školu, red je da im objasnim. Šta da radiš kad te dijete pita zašto se Prvi maj zove praznik rada ako se ne radi? Ali odakle da počneš.


A kakva je bajka Prvi maj?

Neki dan, kad sam objašnjavao Uskrs, nikakav problem. Imaš za šta da se uhvatiš. Kako neko umre pa oživi, to je djeci jasno. Snjeguljica je bila mrtva, pa oživjela, Crvenkapica je bila pojedena, pa oživjela, Voldemor je bio mrtav pa oživio, Isus umro pa oživio. Bajka ovo, bajka ono... A kakva je bajka Prvi maj?

Počnem ja njima od početka. Bili jednom jedni radnici u Americi. I tražili oni da rade osam sati... Od koga, prekidoše me u pola rečenice. A baš sam to mislio da preskočim. Od koga? Od dobre vile, od zlatne ribice, od koga junaci u bajkama traže da im ispune želje? Vide djeca odmah da to nije bajka ko za Uskrs. A vidim i ja da nisam dobro počeo.

Kako sad da djeci objasnim ko su kapitalisti? Ako kažem od jednog zlog cara koji je bio okrutan zaskočiće me odmah neki pametnjaković da kaže kako je u Americi demokratija i kako tamo nema cara. S ovom današnjom djecom nikad ne znaš na čemu si. Loptu ne znaju da uhvate, a na internetu deset ruku imaju.

Od jednog zlog čarobnjaka, odgovorim na kraju. I vidim da im to nije dosta. Čekaju da ga opišem. Ovako: bogat, prebogat, nema šta nema, osim mirnog sna, ali ne zato što ga savjest grize i ne da mu da spava, nego što se boji da će ga ako sklopi oči pokrasti i da će i on postati radnik.

A zašto ga je strah da postane radnik? Ovo sam pitanje ja postavio, samo da me ne zaskaču oni svojim. Zato što ako si radnik, nisi srećan. Siromašan si, i da bi preživio, moraš da radiš, ali ne radiš ono što voliš, nego ono što moraš.

Vidim, gledaju me, a upitnici im iznad glava. Gdje piše da čovjek mora biti sretan na svom poslu? Više od pola njihovih roditelja je nezaposleno, ona druga polovica je ili na minimalcu, ili nije platu dobila tri mjeseca, valjda je čovjek sretan ako uopšte ima posao. Razumiješ. Zašto bi čovjek uopšte bio sretan u ovom životu, kad ima drugi koji ga čeka, ako bude dobar i poslušan.

Imam u razredu dvije mame, rade za kasom, imaju jednu subotu slobodnu, radni dan im traje deset sati, pola plate primaju u bonovima za topli obrok, koji ne vrijede nigdje osim u marketu u kojem rade. Imam jednog oca, taksira za gazdu, radi 12 sati; imam jednog s više radnih dana pred fabrikom nego za mašinom, normalno, kad su mašine prodate a ljudi ostali, nusprodukt privatizacije; imam jednog koji je bio žirant, ostao je bez posla ali nije bez banke. I sad bih njima trebalo nekako da objasnim šta je Marks mislio pod otuđenjem. Za njih je Marks umro kad su ih marksisti prodali, kad su ih trampili za vlast, ovi što su kaobajagi ljevica, a krste se desnom. Normalno da se u krug vrtimo, kad samo desnim veslom veslamo.
A zašto ga je strah da postane radnik? Ovo sam pitanje ja postavio, samo da me ne zaskaču oni svojim. Zato što ako si radnik, nisi srećan. Siromašan si, i da bi preživio, moraš da radiš, ali ne radiš ono što voliš, nego ono što moraš.

Vratim se ja na bajku. Bili jednom ti neki radnici, i tražili da ne rade deset sati dnevno za pedeset maraka. Skupilo se njih 80.000 hiljada na ulici i vikalo Za osam sati isto plati. Dođe do nemira, jer zli čarobnjak pozove policiju da ga brani. Poginu neki policajci i neki radnici, i sve se završi tako da neke radnike uhapse i osude na smrt ili na doživotnu robiju. U znak sjećanja na njih, nekoliko godina kasnije na jednom sastanku u Parizu radnici u cijelom svijetu odluče da prvi maj slave kao dan borbe za radnička prava. U nekim zemljama to postane državni praznik, u nekim je isto praznik ali proljeća, nema veze s radnicima, a u nekim je običan dan.

A kod nas ovdje, zato što smo mi nekad bili radnička zemlja, praznuje se dva dana. Osim u Bratuncu. Tamo se praznuje sedam dana. Ali Đurđevdan.

Vidim ja djeci dosadna ta bajka, ali opet im draže da pričam o tome nego da im pregledam zadaću. I javi se onaj dežurni pametnjaković i pita šta je to radnička zemlja.

Kako to da im objasnim? Kako djeci koja znaju sve o vampirima i vješticama da objasnim razliku između stanarskog prava i stambenog kredita? Da im kažem da je radnička zemlja ona gdje je radnik gospodin a ne fukara koju niko ne zarezuje ni pet posto? Ona u kojoj pošten i budala nisu bili isto? U kojoj je bilo lopova u politici, ali se politika nije svodila na pljačku? To i meni sad izgleda ko bajka.

Krenem ja izokola. Jedan dan traje 24 sata, i isto traje i bogatom i siromašnom. I sunce sija i jednom i drugom isto. I jednom i drugom treba isto hrane, i isto odjeće kad je hladno, i isto vode kad je vruće. Ali eto, jedni u palačama žive, i vile na moru imaju, i zlatnim kašikama jedu, i u svili spavaju, i u džakuzijima se kupaju... A drugi čitav život krompir gule i margarin mažu. I pitam ja njih je li to uredu, je li tako pravedno.
Kako to da im objasnim? Kako djeci koja znaju sve o vampirima i vješticama da objasnim razliku između stanarskog prava i stambenog kredita? Da im kažem da je radnička zemlja ona gdje je radnik gospodin a ne fukara koju niko ne zarezuje ni pet posto? Ona u kojoj pošten i budala nisu bili isto? U kojoj je bilo lopova u politici, ali se politika nije svodila na pljačku? To i meni sad izgleda ko bajka.

A oni me gledaju, ne razumiju šta pitam. Kako bi drugačije bilo nego tako.

Jesu li siromašni krivi što su siromašni? Jesu li radnici krivi što su radnici, pitam ja njih.

Gledaju, nije im jasno na kakvu krivicu mislim.

Jesu li ovi koji imaju pametni, sposobni, vrijedni, a ovi koji nemaju glupi, lijeni, nesposobni, preformulišem ja pitanje.

Zamisle se. Logično im je da za uspjeh moraš biti sposoban. Ali im nije logično da su im roditelji nesposobni. Ne znaju šta da kažu. Stvarnost im je komplikovana, i zato im je dosadna. Prvi maj je u vezi s jagnjetinom, a ne s radnicima. Ne razumiju tu priču o radničkim pravima. Kakva ti prava trebaju kad dobijaš pedeset maraka dnevno? To je 250 sličica fudbalera. Da su ti radnici u Čikagu imali World Fifa Kup, ne bi završili na vješalima. Ispunjavali bi album, a ne snove.

Fudbaleri svih zemalja, ujednite se.

DW

Popularno-kolumne

left

Zabava

Linkovi