webPortal STIJENA

Tito je ipak bio čovjek

Pokosi me svaki put ovaj maj. Prođe nekako ona feštica, ko eto slavi se, a đavola se slavi. Umjesto da obilježimo dostojno svoje poniženje, mi ga slavimo.

Kažu ove godine planira se tj. pretpostavlja se da će 70.000 ljudi ostati bez posla. Oni kažu, a mi slavimo. Lako mi začepimo uši i ostavimo poluotvorene oči, kada su fešte u pitanju. Niko nije lud ne raspaliti vatru zorom i janjce okrenute, dobro osoljene i pripečene, ostaviti i otići na ulicu i vikati na tamo neke pedere što nam nedaju posao i osnovna ljudska prava. Poslije ćemo to. Ohladit će se janjci i roštilj. Ko je kriv onim budalama što su tamo neke 1886. ili još neke, izašli masovno na ulicu i dobili degenek. Pa i njihove vođe osudiše na smrt i začas ubiše. Neće nas niko tjerati i ubijati kad nama to nije u interesu. Bolje je i živiti pa kako-tako. A 1.maj se slavi, kao i uvijek, hvala bogu.

A ja se sjećam i onog 4.maja 1981.godine, kada sam prvi put u životu osjetila strah i grozotu. Sve do tada sam mislila da sam slobodna, da imam sigurnost, perspektivu, život. Jer u omaglici svojih snova maštala sam samo o budućnosti, onoj normalnoj. Živjeti i raditi, pa onda ako je i suđeno u penziju. Maštala sam dobro i bogato. A sada, ni mašte više nemam, ni volje za pisat ovo, a kamo li razmišljati o boljem.

Poslije agresije i raspada Juge, ništa i nisam mogla drugo nego se boriti za opstanak i sačuvati ono malo razuma u glavi. Učili su me čitav život da ne mrzim. Borila sam se opako protiv svih misli, pitanja, zabuna. Tražila odgovore za realno prosuđivanje situacije u kojoj se nađoh, ni kriva, ni dužna.

Od svega dobih samo gorčinu i čir na želucu. A nemam zdravstveno da se idem liječiti, a nemam ni para da me privatnici okrpe. I opustoši moja mašta i moja vizija. Opustoši i moj džep i moja kuća. Nečijom voljom nađoh se na ulici, bez krova, bez posla, bez obitelji, sa sinčićem od godinu i nešto stisnutim u naručju. Nečijom voljom postadoh obilježena kao trajni invalid u glavi, jer sam se protivila nacionalizmu i protivim se još uvijek, pa ne stadoh u red stranačkih lista i popisa, pa zbog toga i nepoželjna za postojeće društvo. Kažu "komunjara". I ne znam više šta sam, jer svoj put još uvijek tražim, lutajući kroz opako šiblje otrovnih bodlji koje se prostire u mom vidokrugu. Gdje god se okrenem , ne vidim se, a i mene slabo ko više i primjećuje. A u tom u prašnjavom i blatnom, mogu reći i smrdljivom okruženju, ja sam ostala čovjek. I baš mi je dobro. Nekako se osjećam čistom. Pa ako bog postoji ja ću ga ipak otvorenih očiju pogledati direktno, bez stida i grijeha, što nisam učinila ama baš ništa da opoganim svoj ljudski rod i svoje čovjekoljublje. A kako će to proći kod ovih guzonja što podijeliše ovaj mali komad zemlje, što poubijaše silni narod zbog pohlepe, što prodaše i uništiše fabrike, poljoprivredu, privredu. Kako će oni dušu ispustiti - to je već pitanje za mnoge.

Ja znam da nemam državu, nemam predsjednika, nemam slobodu, nemam posao, nemam ništa što je lijepo crno na bijelo napisano u onom čudesnom Ustavu, punom zakona i odredbi, aneksa i sporazuma. Srbi se žale da su ugroženi gdje god su u manjini, Katolici isto tako, ugroženi gdje god nemaju onu hrvatsku zastavu i barjak, Muslimani se bore za opstanak i protiv ugnjetavanja jer su najviše nahebali u prošloj agresiji. Svi se nekako žale da su ugroženi, pa evo i ja ću. Ugrožena sam sa svih strana. Ali mogu lajat i na mjesec jer me ama baš niko ne čuje, niti je koga briga.

Lijepo je meni bilo tamo onih 70.-80.godina. Imala sam onu crvenu knjižicu-pasoš i sa ponosom je pokazivala na granici, a oni graničari bi se svaki put osmjehnuli i puštali me u svoje države. S poštovanjem. Imala sam posao i bila zadovoljna plaćom, jer sam mogla i preko sindikata na more gdje god hoćeš, pa obišla čitavu obalu i nauživala se morskih ljepota. Imala sam praznike i sa veseljem i ponosom ih praznikovala, sve državne praznike sa jednom zastavom i pjesmom. Imala sam i predsjednika kojeg je poštivao čitav svijet. Predsjednika koji je dočekivao svoje građane uvijek sa osmijehom i pažnjom. Predsjednika koji je vodio računa o radnicima, privredi, poljoprivredi, pa su i seljak i radnik bili sretni, imali su svoja prava. Jedinog predsjednika koji je, i kada je umro spojio neprijatelje na svojoj sahrani. Zna li itko od vas, jer je malo poznato da je  Jean-Paul Sartre rekao: "Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije.", ili jesu li zaboravljeni i oni izvrsni Krležini eseji o Titu, a da su među Titovim poštovaocima bili i Ernesto Che Guevara, Martin Luther King, Margaret Thatcher, Jaser Arafat, Gerald Ford, Felipe Gonsales, Bill Clinton i toliki drugi.

Nacionalistički političari, književnici i fariseji, licemjerni novinari, korumpirani univerzitetski profesori, lopovi, profiteri i sličan šljam sa cijelog ex-SFRJ prostora danas kidišu na Titovu uspomenu. Uzalud. Nije Tito bio anđeo, nisu ljudi anđeli, no ako je politika umijeće mogućeg, Tito je činio i nemoguće. Prepoznajete li to vrijeme I taj vakat. Spomene li se život tog doba I te vladavine,bez nacionalnih prizvuka I tonova. Nije bez veze taj pokojni predsjednik govorio protiv nacionalizma "Čuvajte jedinstvo kao zjenicu oka svoga", jer je znao. Znao je koji đavoli vire iza svega toga. Znao je da će njegov narod patiti i poubijati se zbog imena i vjere. A država kao takva ne može opstati. I nije. I niti će. Nikada više. Otišlo je sve u materinu. Izgubilo smisao. Sada nam samo preostaje neki novi vakat i dunjaluk. Bit ćemo željni omladine na ovom prostoru. Bit ćemo željni i male dijece. Zaboravit ćemo njive i livade, fabrike i zadruge, po kojima smo se smijali i radili zajedno. U stvari, već smo sve zaboravili. Znamo da je ljudska zloba isplivala i ode u krajnost. Više se ni prepoznajemo u crnilu svog zvanja i morala. Neki možda i jesu, naime, nekakva budala je na jednom zagrebačkom zidu napisala onu znanu glupariju: "Sveti Ante, ako si u stanju/ Uzmi Stipu, a vrati nam Franju". Nekoliko dana kasnije, duhoviti nepoznat netko je dopisao: "Sveti Ante, da se mene pita/ Uzmi oba, a vrati nam Tita".

Vijesti su nam pune jada i čemera, sve sama govna isplivala na površinu, te ovaj ukrao onoliko, protiv ovog podignuta krivična, onaj nam se smije u facu i govori "Ko vas jebe, vas i vašu Federaciju", onaj išamara ženu pred Vrhovnim sudom, pa se poslije lijepo pozdravi sa državnim tužiocem. I niko ništa. Zašto je to tako. Gdje je nestao život, poštenje, rad, moral??? Prije smo djevojčice upozoravali da se čuvaju, a sada nam siluju i mušku djecu gdje stignu. Pa čak to rade i očevi. Gdje je sad tu religija, vjera, bog. Kada nam i popovi i hodže bivaju proglašeni pedofilima i njihova se pita u svim sferama života. Kažu vjera propisuje ovako - onako, a sve otišlo u klinac. Na uštrb vjere i pravednosti, na uštrb lopovluka i teškog kriminala i čega još. A Titova vlast i policija je znala svoj posao i bome ga je pošteno odrađivala. Bilo je pendrečenja za lopove, manijake, kriminalce. Bilo je i zatvora bez milosti. Ali smo zato bili sigurni. Nije niko mogao staviti bombu pod auto, išarati džamije, rušiti nišane i spomenike po grobljima, pucati iz vatrenog oružja pa ranjavati i ubijati slučajne prolaznike. Nije se moglo tako, jer je bilo zakona. Bilo je reda.

Naši sadašnji vlastodršci se kriju od ljudi. Bježe. Imaju svoju gardu koja im čuva guzicu kada i u klozet pođu. A čega se boje? Pa naroda, naravno. Ali taj isti narod sam sebi skače u grkljan, pljuje po svemu, a šuti, i slavi 1.maj naravno, I redovno na izborima bira skorojeviće, kriminalce i iste kretene sa stranačkim predznacima. A nekad su ulice posipali cvijećem svom jedinom predsjedniku, i pjevali mu najljepše pjesme iz srca i duše. A on bio dostojan čovjeka i vladao čitavom jednom zemljom. Sada ih ima pun klinac, svi vladaju, pa se ne zna ni ko pije , niti ko plaća.

Narod, ko narod, valjda čeka da se ponovi ona 1886. ili 2000 i još koja stota, kada se sakupi sva gorčina ljudske neimaštine i sitost svih pederluka sakupljenih u istorijsko-religiozno-kultnim spomenarima, pa zajauče i zađe po zgradama vlada , predsjedništva, ministarstava i objavi ŠTRAJK. Jer nema niko dovoljno čvrstu guzu da makne ove farizeje i izdajnike sa fotelja i postavi normalnog i poštenog čovjeka. Jok, za to ipak treba neko dobro jak i sa velikim m..d..ma. Sami ne možemo ili ne znamo, ili nećemo. Ili nas jednostavno nije briga.

A bilo je nekad lijepo imati jednu državu, jednog predsjednika, jedan pasoš, jednu zastavu. i biti ponosan, slobodan, zaposlen i sretan.


M.D.M.

Popularno-kolumne

left

Zabava

Linkovi