UDALJAVANJE OD VJERE

Priznat ću vam, ponukana jednim tekstom na forumu, odlučih se javno upitati jesam li se ikad približila vjeri ili sam se udaljila od nje. Razmišljam o tome već duže vrijeme i što više želim sama spoznati, toliko se sve više zbunjujem.

Rođena u komunističkom dobu, odgojena polovično, doživjeh atak na svoje porijeklo, na svoju državu, na svoj narod, ostadoh u svijetu bez morala, saučesnik mnogih griješnika, jer ne poznajem vjeru. A nije da se ne trudim. U sredovječnim godinama odlučila sam čitati i tražiti odgovore, ne bih li se pronašla u svijetu u kojem živim. I pitam se po onoj ljudskoj „ko je moj narod“?
Kažu u svemu treba biti umjeren i realan. Treba biti pošten. Svi tako govore, ali niko ne pronađe pravi lijek i način kako izdržati sav ovaj pritisak novonastalog stanja euforije, kada se dično dokazuje i pokazuje ko je koje vjere i nacije. Šutim. A u meni se roje misli luđaka, jer to očito postajem. Ne želim mrziti, ne želim biti sudija i kadija, ne želim umrijeti kao grešnik, a ne činim apsolutno ništa da uvjerim sebe u pravednost svojih misli i postupaka. Nije mi problem reći da sam čovjek koji voli ljude, čovjek koji pokušava razumjeti ljude.

Stvarno mi nije problem govoriti o ljubavi i humanosti. To činim otvorenim srcem. Ali mi je problem ,ne mrziti ,kada vidim sirotinju i bogataše, problem mi je prešutjeti i ne reagovati na peksinluk i prljavštinu zlobe, neprijateljstva, ponižavanja, tlačenja, ubijanja i premlaćivanja. Mrzim pomisao na nanošenje očite nepravde, a ništa se ne čini za ispravljanje iste.
Ludim, zbog Srebrenice, zbog Manjače, zbog Vukovara, ludim zbog ogromnog zla koji se nadvio nad ovim prostorima. Svi ga vide, može se i rukom dodirnuti taj oblak teške ljudske prljavštine. A lopova nitko ne osuđuje, nema pravde, nema presude, nema povrata ukradenog. Ubicu svi osuđuju, ali on i dalje živi i uživa blagodeti ovog svijeta. Nema zatvora, nema kazne, nema onog najvažnijeg – prihvaćanja krivice. Nitko od njih se ne osjeća krivim. I tako u krug. Iz dana u dan pune su novine ,štampane krvavim slovima svakodnevnog lopovluka, ubistva i samoubistva. Pa kažu ne mrzi i ne puni srce negativizmom.
Pokušavam. Pravim se da ne vidim, ne čujem, ne pričam. A boli me. I mnogi će reći da moram biti jaka u vjeri. Moram vjerovati da će svatko od nas odgovarati za svoja djela pred božijim sudom. Zar se moram na to osloniti i čekati, nadati se i prihvatiti takvu vrstu oprosta ili osude za one koji mi ovaj svijet zagađuju, truju, uništavaju.

Generacije mladih idu njihovim stopama, nastavljaju divljačkim koncima svojih predaka mrziti i gaziti po tuđim životima i sudbinama. Nastavlja se ludilo i idemo u pakao. A svoju djecu ostavljamo na milost i nemilost sudbini, ili ih pripravljamo za put ponovnog ubijanja, silovanja, pljačkanja.Huh?
A ja.... želim vjerovati. Želim vjerovati srcem da smo svi od istog Boga stvoreni. Želim vjerovati da život ima puno ljepši smisao od ovog koji nam nameću pokvarenjaci. Želim imati vjeru u ljude da nije važno ime i prezime, boja i koža, već je važno srce i duša. Sve religiozne knjige svijeta pišu o ljubavi, o praštanju, o tomu da treba pomagati svima u nevolji, u bijedi, sve upućuje na samo jedno, poštovanje svačijeg života, i dr. Ljudi donose zakone kojih bi se trebali pridržavati svi ,jer nam je i to od Boga dano. Ali propisi i zabrane ostaju smrvljene mrvice osušene tinte na koži bijednog čovjeka koji živi u vremenu pripravnom za odlazak u ludilo, raj ili pakao, ko zna.
U Mostaru bijaše mladić, vjernik, čist kao suza, nevin kao dijete. Vjerovao je. Molio je. Plakao je nad sudbinom svoga svijeta. I ubijen je. Mučenički, u suludom naletu krvoločne želje za prebijanjem i davanjem degeneka „nek se zna“...
A ja strahujem od svih takvih nečistih sila, jer i moje dijete može tako završiti. A zakoni šute, ulice bruje. Majke praštaju u ime boga i mole za mir, dok im se srce raspada gledajući u tek ispeglanu krvavu košulju. I treba da vjerujem da će biti bolje, a znam da neće. I trebam da vjerujem da ću doživjeti ono duboko osjećanje olakšanja i udahnuti život sa radošću ,jer sam ga dobila na dar i čuvam kao svetinju. Trebam da vjerujem da mi je vjera bila u njedrima od rođenja, a probudila se vremenom onda kada sam joj dopustila. I upoznala je. I prihvatila je.
A iz dana u dan čitajući imena izljepljena na izlozima, drveću, stupovima, novinama, nestaju meni dragi likovi, odlaze zbog drugih. I krivicom drugih koji se podsmijavaju iza leđa svojih istomišljenika i spremni su ponovno nečiju majku ožalostiti. Iz dana u dan budi se u meni nešto oholo, ružno, osuđujuće, a vjera mi kaže glasno ne. I opet me zbunjuje moj osjećaj pripadnosti ljudima cijeloga svijeta, jer ih volim, jer su moji, jer smo isti, a nedvojbeno me proganja misao da u stvari vjeru nemam ili da je i nisam imala, jer nisam spremna . Jednostavno nisam spremna razumjeti onu istu majku koja kaže „sabur braćo i sestre - mir“.


M.D.M

(1190)