Ne slažem se dobro sama sa sobom. U zadnje vrijeme pritislo me, tišti, pobrkalo mi misli, pojačalo aritmiju. Eto, to je možda zbog "onih" godina kada su sve latice života iscvjetale i znam da polako, ali sigurno tonem. Huhh. Ko će priznati pred bogom i pred ljudima da mi ništa ne ide. A ne ide mi i gotovo.

Ili kako je selo nekome (pre)sudilo. Mislim, ruku na srce, plitki smo generalno, najvise oni kojima se kosa dize na glavi od ovako netakticne i za Boga miloga bezvezne recenice; ma gdje bi oni bili plitki, kako se samo usudjujem, ja , niko i nista, reci to. Pricam gluposti, jasta. Dobro, onda cemo o sexu.

Fascinantno. Pogled u nebo, suncano, prozirno, u zraku se osjeti jesen. Ni sumorna, ni poletna, obojena zaostalim zelenilom tvrdoglavim i neumoljivim nijansama zute i crvene boje. U promisljanju zastaje dah.

Nekako s bajrama dodje mi sjeta. Opustosene ulice sivog grada, slucajni prolaznik u zurbi, ne osvrcuci se, klizi ravnomjerno, otuznim korakom, sebi u bradu otpuhuje. Nema u njemu zivota.

Devera i vakta ovoga, insan se o sebi zabovio, nikako se dohavizati.
Udarilo po šajtovu, po guzici, po obrazu. Al' što ti je čojek bosanac merhametli,
na sofri ne smi' faliti. Nek je mrsno da se ima za umočiti, batak živčarke oglodjati, masancom od nove šence, oćeifiti peksimetima. Dok je živa glava..

Bezglavo jurim ulicama pokušavajući da otkrijem ljepotu u vreloj noći. Nervozno sakupljam mokre maramice po džepovima. Brišem lice i rukom mahnem koji put tražeći dašak svježine. Uzalud. Onda duboko uzdahnem, a ono me želudac opomene da se previše ne istežem jer bol prodire do mozga. Pa čemu sve ovo vodi!?